Jesen 1813: kako se Boka oslobodila od Francuza

Malo predistorije

Godine 1796. mitropolit i vladar Crne Gore Petar I porazio je osmanskog skadarskog pašu Mahmuda Bušatliju u bitkama na Martinićima i Krusima, ujedinio Crnu Goru sa susjednim Brdima i prvi put osjetio da njegova država može da raste. Planinska oblast bez luke zavisila je od tuđih trgovaca i tuđe volje. Godine 1799. Petar I je otvoreno tražio od Rusije da Crnoj Gori vrati zemlje koje joj je nekad oduzela Venecija, od Pobora i Maina do Grblja i same Boke Kotorske, i da ih uzme pod rusku zaštitu.

Crnu Goru i Boku vezivale su stare veze: zajednička vjera s pravoslavnim Bokeljima, trgovina, srodstvo, zajednička borba protiv Turaka. Poslije pada Venecije u maju 1797. godine zaliv je nekoliko mjeseci ostao bez vlasti: jedni su žalili za Venecijom, drugi čekali Austriju, treći zvali crnogorskog vladiku, a Budva je čak mjesec i po bila pod njegovom zaštitom. Tog ljeta stigli su Austrijanci, a  u oktobru 1797. godine, Kampoformijskim mirom, cijela Boka pripala je Austriji.

Ni kasnije područje zaliva nije prestalo da bude sitniš u računima velikih sila. Požunskim mirom krajem decembra 1805. godine Austrija je Napoleonu ustupila Dalmaciju i Boku. 

Početkom 1806. godine ruska eskadra admirala Senjavina zajedno s Crnogorcima zauzela je Boku i primorje od Budve do prilaza Dubrovniku i držala ga oko godinu i po. Tih mjeseci Petar I je sačinio projekat „slavenosrpske“ države s prijestonicom u Dubrovniku i pripremao pohod na Hercegovinu. Ali Rusija je tada istovremeno ratovala s Francuskom (u savezu s Pruskom) i s Turskom. Poslije poraza kod Fridlanda u ljeto 1807. sklopila je s Napoleonom Tilzitski mir: Rusi su napuštali Jadran i predavali Boku Francuzima. Francuzi su ušli u Boku 12. avgusta.

Šest godina pod Francuzima

Šest godina francuske vlasti Bokelji su dugo pamtili. Trgovačka flota Boke, koja je 1805. godine brojala oko 400 brodova i oko 3000 pomoraca, propala je zbog ratova i gusara. Vlasti su uvodile teške poreze i kontribucije, a od novembra 1807. prisilno su regrutovale pomorce za ratnu mornaricu. U Grblju su mještani ubili kneza Bojkovića, koji je Francuzima pomagao u regrutaciji. Opštine Brajića, Pobora, Maina i Paštrovića odbijale su da daju ljude i nijesu odgovarale na pisma činovnika. Godine 1811. bokeljska deputacija žalila se novom francuskom generalnom guverneru Ilirskih provincija Bertranu na „nepodnošljive terete“. Čak je i katoličko sveštenstvo, kojem su Francuzi obećali slobodu vjeroispovijesti, uglavnom bilo neprijateljski raspoloženo prema njima.

Do 1813. godine francuska vlast u zalivu visila je o koncu. Vidjevši to, Petar I se lično obratio Britancima za pomoć. Kontraadmiral Fremantl, komandant britanske flote na Jadranu, pisao je 20. aprila 1813. crnogorskom vladici da cijeni revnost njegovih ljudi, ali da trenutno nema zaliha za zajedničke akcije, i zamolio ga da sačeka. Čekati se moralo do jeseni.

I opet je velika politika uticala na događaje u regionu. Poslije Napoleonovog sloma u Rusiji protiv njega se stvorila nova koalicija, a Britanija, čija je flota bila na Jadranu, plaćala je Rusiji i Pruskoj rat na kopnu: ugovori o tome potpisani su u junu 1813. u šleskom Rajhenbahu. Tu su se 27. juna Rusija, Pruska i Austrija dogovorile da Austriji vrate Ilirske provincije, kojima je pripadala i Boka, a na sastanku u Teplicu 9. septembra ugovorile su obnovu Austrije u granicama bliskim onima iz 1805, kada je zaliv još bio austrijski. Oba dokumenta nose potpis Rusije, i to će se osjetiti u proljeće 1814, uprkos svemu što će se dogoditi u međuvremenu.

Garnizon koji nije htio da ratuje

Petar I je odlučio da djeluje u septembru, kada je Austrija već mjesec dana ratovala s Francuskom, ali su njene trupe bile još daleko. Istoričari smatraju da je računica bila ovakva: ako Crnogorci i Bokelji sami oslobode zaliv i proglase ujedinjenje, sile će morati to da uvaže.

„…već je nastupila sedma godina od kako su Francuzi pokrili Bokešku provinciju i kako su oni s početka nami strašno prijetili da se otačestvo naše unaprijed neće nazivati Crna nego Crvena, to će reći krvlju oblivena Gora“

iz proglasa Petra I

A završavao se proglas neposrednim pozivom:

„Prigotovite se dakle, junaci, s prirodnim duhom hrabrosti na viteški ovi podvig da prizvavši Boga na pomoć što skorije stupimo u bokešku provinciju pod slavodobitnim barjakom velikoga Aleksandra milostivoga pokrovitelja našega.“

iz proglasa Petra I

Ugovor, potvrđen zakletvom „Bogorodicom i Svetim Spiridonom“, predviđao je čak i takav slučaj: ako ruski car naredi vladici da ratuje s Francuzima, vladika je dužan da o tome generala obavijesti dva mjeseca ranije.

Prema ruskom istoričaru Aleksandru Popovu, koji je boravio u Crnoj Gori četrdesetih godina XIX vijeka, predvodio ju je gubernadur Vukolaj Radonjić, a prema Gotjeovom dnevniku — vladičin brat Savo Petrović. Vladika se zaustavio kod manastira Podmaine i odatle pozvao grbaljske glavare da krenu zajedno s Crnogorcima.

Popov opisuje kako je to pripremljeno. Na savjetu pod Mainama, na prijedlog Petra Đuraškovića, Crnogorci su pisali budvanskim pandurima — mjesnoj oružanoj straži koja je pod Francuzima vršila policijsku službu i skupljala dažbine — da ujutru napadnu garnizon i otvore kapije, a Crnogorci će im priteći u pomoć. Panduri su pristali i sjutradan je Budva bila zauzeta. Gotje to potvrđuje: tog dana u Budvi su se pobunili mještani i panduri.

Francuski komandant Boke, general Gotje, sjedio je u Kotoru i sa zebnjom čitao izvještaje o tome šta se dešava u njegovim trupama. U garnizonima su služili uglavnom Hrvati iz Ogulinskog puka. Platu nijesu vidjeli već tri mjeseca. U Herceg Novom su se 20. septembra vojnici pobunili, 27. septembra dezertirala su 82 čovjeka, a četvrta četa, upućena iz Dubrovnika kao pojačanje, otišla je cijela. Crnogorci su 30. septembra ušli u Risan, a 1. oktobra Crnogorci i Bokelji zauzeli su luku Rose. Do sredine oktobra u Herceg Novom ostalo je oko tri stotine ljudi koji nijesu namjeravali da ginu za Francusku.

Vrijedi objasniti kako su se Hrvati našli na francuskoj strani. Ogulinski puk bio je dio Vojne krajine, pojasa duž osmanske granice gdje su seljaci vjekovima služili vojsku u zamjenu za zemlju i nijesu bili potčinjeni mjesnim vlastima, već Beču. Vojnici-„graničari“ zaklinjali su se austrijskom caru i služili mu generacijama.

U proljeće 1809. Austrija je ponovo zaratila s Francuskom. Rat se za Beč završio loše: Šenbrunskim mirom od 14. oktobra 1809. poražena Austrija ustupila je Napoleonu zemlje južno od Save, a s njima i Karlovačku krajinu s Ogulinskim, Ličkim, Otočkim i Slunjskim pukom. Pukovi nijesu raspušteni: stavljeni su pod francusku komandu kao „Vojna Hrvatska“ u sastavu Ilirskih provincija, držani su u garnizonima na Jadranu, a 1812. odvedeni su u Rusiju. Graničari nijesu imali izbora: prešli su Francuskoj zajedno sa zemljom.

Sve se promijenilo u avgustu 1813, kada je Austrija ponovo objavila rat Francuskoj i njene trupe ušle u sjeverne ilirske zemlje. Sada su Francuzi od Hrvata tražili da ratuju protiv istog onog cara kojem su služili njihovi očevi. Ako se tome doda i plata koju mjesecima nijesu primali, postaje jasno zašto su se Ogulinci bunili i bježali, a bili spremni da se predaju čim bi se nad tvrđavom podigla austrijska zastava. Austrijski vojnici bili su još daleko od Boke, ali se sama zastava u zalivu već pojavljivala: početkom oktobra pod njom su u luku Rose uplovile dvije barke, a sredinom oktobra podizali su je Bokelji i Britanci nad zarobljenim brodovima i tvrđavama.

Fregata, brik i tri sicilijanska čamca

„Britanska flota“ u jesen 1813. izgledala je skromnije nego što zvuči. Britanski kapetan Vilijam Host, koji je 1811. kod ostrva Visa (Lisa) razbio francusko-venecijansku eskadru, komandovao je fregatom „Bacchante“ (1811) s 38 topova. Uz nju je djelovao britanski brik „Saracen“ (1812) s 18 topova, kojim je komandovao kapetan Džon Harper i koji je cijelo ljeto blokirao Dubrovnik i ulaz u zaliv. Tu su bile i tri sicilijanske topovnjače, a na njima oko 50 vojnika iz korčulanskog garnizona pod komandom britanskog kapetana kopnene vojske.

Harper je već pokazao za šta je sposoban. On je 18. avgusta s brikom „Weazle“ i barkama uništio dvije francuske baterije na ulazu u zaliv, na Kobili i na Luštici. Taj datum potvrđuju i njegov sopstveni raport i Gotjeov dnevnik. Od tog dana ulaz u Boku bio je za Britance otvoren, preostalo je samo da izaberu trenutak.

Host je 12. oktobra stigao pred Dubrovnik i spojio se s Harperom. Ujutru 13. oktobra eskadra se probila između Herceg Novog i tvrđave Rose i poslije kratke razmjene vatre bacila sidro tri milje iznad grada (otprilike kod Kumbora). Sada su britanski brodovi stajali u dubini Hercegnovskog zaliva.

Noć između 13. i 14. oktobra

Istog dana Bokelji su povukli sopstveni potez. Luković iz Prčanja i Kamenarović iz Dobrote, koji su komandovali francuskim čamcima na vesla (péniches), prešli su na stranu ustanika i pomogli zemljacima da zauzmu dvije topovnjače zajedno s komandantom flotile Latretom. Topovnjače su išle po topove na ostrvo Sveti Đorđe: Gotje je htio da ih prenese na kotorske zidine. U četiri sata poslije podne Peraštani, predvođeni komandantom bataljona narodne garde Vickom Krilovićem, zauzeli su tvrđavu Sveti Krst. Jedan hrvatski narednik pokušao je da zatvori kapiju, ali ga je Krilović ubio.

U deset sati uveče Harper je s čamcima sa „Bacchante“, dvije sicilijanske topovnjače i čamcima sa „Saracena“ krenuo uz zaliv prema Kotoru. Sa ostrva Sveti Đorđe pucali su na njega, ali nijedan hitac nije pogodio. U ponoć, četiri milje od Kotora, naišao je na četiri francuske topovnjače. Posade, 136 ljudi, među njima 24 vojnika, pobunile su se i predale brodove bez borbe. Na svakoj je bio po jedan dugi top od 24 funte; vozili su ih za odbranu Kotora. Britanski pomorski istoričar Vilijam Džejms dodaje da se Harper odmah iskrcao i pozvao mještane na oružje, a oni su ustali „svi do jednoga“, dok su na zarobljenim topovnjačama podignute engleska i austrijska zastava.

U zoru se Harper iskrcao u Perastu, gdje su mještani već zauzeli tvrđavu Sveti Krst. U šest sati ujutru otvorio je vatru na ostrvo Sveti Đorđe s njegovim manastirom i baterijom. Poslije 15 minuta komandant je zatražio kapitulaciju. Harper je tražio predaju bez uslova i dao mu pet minuta da razmisli. Garnizon je položio oružje. Britanci nijesu imali gubitaka. Sam Host u dnevniku dodaje dva detalja: francuske topovnjače su do dolaska čamaca već bile u rukama Bokelja, a Hrvati iz garnizona na ostrvu zaprijetili su da će ubiti svog komandanta Francuza ako se ne preda. Gotje navodi i razlog: Hrvati su ugledali austrijsku zastavu nad peraškom tvrđavom.

U Harperovom raportu nalazi se spisak plijena. Na ostrvu su zarobljeni kapetan-komandant, kapetan inženjerije, dva poručnika i 120 vojnika, a s njima šest velikih topova, nekoliko malih, jedan merzer i 66 buradi baruta.

Dva dana i dvije noći

Najteže je bilo s gradskim utvrđenjem Herceg Novog i tvrđavom Španjola. Napad je počeo 14. oktobra i, prema riječima crnogorskog istoričara Pavičevića, trajao je dva dana i dvije noći. Opat Brunaci, austrijski agent (radio je za nadvojvodu Franju d'Estea, koji je pripremao povratak Boke pod vlast Beča), noću se prikrao do same tvrđave s proglasima Hrvatima iz Ogulinskog puka: opat ih je pozivao da pređu pod austrijsku zastavu. Komandant Španjole Kosanović, oficir istog Ogulinskog puka, odgovorio mu je 15. oktobra pismeno: „Ja sam obavezan da se branim do posljednje kapi krvi, ali neću ispaliti ni jednog hica protiv mog oca i ljubljenog vladara Austrije, već ću se predati i otvoriti vrata… kada vidim njegovu zastavu i jednog parlamentarca.“ Formalno je Kosanović služio Francuskoj, ali je „svojim“ vladarom smatrao austrijskog cara Franju I.

Host je 16. oktobra sa „Bacchante“, usidrene kod Herceg Novog, poslao kratak raport: grad i tvrđava Španjola predali su se „britanskim snagama“. U gradu i tvrđavi bilo je ukupno 299 ljudi garnizona, 25 topova i sedam obrtnih topića. Za samo tri dana, računajući i ostrvo Sveti Đorđe, u ruke saveznika prešla su 34 topa i 438 zarobljenika. Hrvate spremne da služe Austriji Host je namjeravao da pošalje u Rijeku, ali ih je na kraju 1. novembra iskrcao u Splitu.

Brodski dnevnik „Bacchante“, objavljen zajedno s Hostovim pismima, dopunjuje sliku. Do dolaska eskadre Herceg Novi i Španjolu već su opkolili Bokelji, a Kotor Crnogorci. U tvrđavi je bilo oko 250 Hrvata i najviše 26 Francuza. Na molbu jednog crnogorskog glavara britanskoj i austrijskoj zastavi nad zauzetim tvrđavama dodata je i ruska: prema riječima autora dnevnika, Bokelji su naginjali Austriji, Crnogorci Rusiji, a Britanci nijesu htjeli da odbiju ni jedne ni druge.

Sami Englezi se u gradu nijesu dugo zadržali. Početkom novembra načelnik Herceg Novog Vaso Đurasović pisao je vladici da su Britanci skinuli sa Španjole četiri bronzana topa, odvezli ih u donji grad i sijeku ih testerom. Komandant odlazi s vojnicima i ostavlja samo stražu, koju „će držati naši ljudi“. Mala britanska posada ipak je ostala u gradu i tvrđavama i sredinom novembra.

Brunaci i Host

Opat Brunaci se u ovoj priči stalno pojavljuje i uvijek tamo gdje ne treba. Došao je s Visa od nadvojvode Franje d'Estea da pripremi ulazak Austrijanaca u Boku. U stvari, u oktobru je radio za Britance: njegovi proglasi djelovali su na Hrvate bolje od topova. Nekoliko dana poslije pobjede s njim se više nijesu ceremonisali.

Ostrvo Sveti Đorđe zatvaralo je prolaz prema Kotoru i Host nije htio da ga ostavi za leđima. Razoružao je bateriju i prenio topove na fregatu. Bokelji su se uvrijedili: ostrvo se, po njihovom mišljenju, predalo njima. Host je 23. oktobra odgovorio opštini Perast, koja je tražila da se topovi ostave za odbranu kraja. Sjutradan je isto zatražio vladika i Host je popustio. On je 24. oktobra obećao Petru I da će vratiti topove, a o opatu je napisao kratko: „Brunaci je napravio mnogo štete“. U istom pismu javio je da je Kotor ionako čvrsto opkoljen, a da britanski vojnici odlaze iz Herceg Novog i Španjole.

Do 29. oktobra eskadra je već bila kod Dubrovnika. U zapisima koji su ušli u drugi tom Hostovih „Memoara i pisama“ (objavila ih je njegova udovica 1833) o tome stoji: otišli su „više iz ljutnje“. Bokelji su sazvali nešto poput kongresa i poslali Hostu „veoma drsko pismo“, a na to ih je, po mišljenju autora, naveo Brunaci, „sveštenik spletkaroš“. Tu je i zaključak: „velika igra ne igra se na ovom kraju Evrope, već u Njemačkoj i na Rajni“.

Gotje, zatvoren u Kotoru, izdržao je još dva i po mjeseca. Njegov dnevnik opsade, koji je poslao ministru rata zajedno s izvještajem od 6. aprila 1814, pisan je suvo, dan za danom. Brik „Saracen“ usidrio se 20. oktobra kod Dobrote, preko puta grada. Harper je 22. oktobra lično donio čamcem Hostovo pismo sa zahtjevom da se grad preda, i Gotje je odbio. Istog dana pustio je kroz kapije 150 Hrvata: trebalo je da zapale kuće pod zidinama i ubiju nekoliko Crnogoraca i Bokelja, kako se poslije, iz straha od osvete, ne bi usudili da pređu na njihovu stranu. U puškaranju su poginula tri Crnogorca, a Filip Bogdanović, brat gubernadura (svjetovnog savladara vladike), smrtno je ranjen.

Računica se nije isplatila. Hrvati, kojima tri mjeseca nije isplaćena plata, pobunili su se 28. oktobra, ubili oficira Sianija i uzeli ključeve od kapija. Gotje se sa žandarmima, artiljercima i Italijanima zatvorio u tvrđavu Sveti Ivan (San Giovanni) na brdu iznad grada, a noću su Hrvati napustili grad. Nijesu otišli Crnogorcima, već opatu Brunaciju, i predali mu ključeve gradskih kapija. Prema francuskom istoričaru Pizaniju, kojeg prepričava srpski istoričar Vladan Đorđević, Brunaci je Hrvate poslao u Dubrovnik i o tome nije obavijestio vladiku, iako je ovaj bio u Dobroti, pola sata hoda od Kotora. „I tako Kotor, koji je 12 časova bio bez odbrane, izmače se Crnogorcima.“ Od tada je, piše Đorđević, vladika omrznuo opata. Ujutru je Gotje vidio da Crnogorci, kao da se ništa nije dogodilo, grade svoje baterije, sišao je iz tvrđave i ponovo zabarikadirao kapije. O broju bjegunaca izvori se razilaze: od 256 vojnika s četiri oficira kod crnogorskih istoričara do 350 kod Pizanija i 382 kod Brunacija.

Dobrota, 10. novembar

Glavni događaj te jeseni nije se odigrao na bojnom polju, već za stolom, u privatnoj kući Vasa Lukina Ivanovića u Dobroti. Tu su se 10. novembra po novom kalendaru (29. oktobra po starom, kojim je datiran sam akt) okupili predstavnici opština zaliva i Crne Gore. Par kilometara odatle, iza kotorskih zidina, još je sjedio Gotje sa svojim garnizonom, a noću se oko grada puškaralo. Okupljeni su proglasili ujedinjenje Crne Gore i Boke Kotorske pod vlašću vladike Petra I i obrazovali Centralnu komisiju: devet Bokelja i devet Crnogoraca. Među potpisnicima bio je i načelnik hercegnovske opštine Vaso Đurasović.

Akt je ujedinjene provincije stavljao pod zaštitu triju sila, Rusije, Austrije i Britanije, i ostavljao im široku autonomiju. Punu nezavisnost nije proglašavao: strane su namjeravale da je traže samo ako zaštitnik ne bude mogao da održi vlast. Drugim riječima, autori akta računali su da će pobjednici prihvatiti svršen čin.

Vladika je 20. novembra poslao crnogorskog serdara Sava Plamenca ruskom caru Aleksandru I s molbom za pokroviteljstvo. Ali položaj Crne Gore i Boke ostajao je nesiguran: austrijski general Todor Milutinović je 20. decembra, uprkos vladikinim pismima, došao pred Herceg Novi, naišao na otpor i povukao se, da bi se vratio u januaru.

Kako se sve završilo

„Bacchante“ je 12. decembra ponovo krenula uz zaliv, a 14. decembra britanski mornari počeli su da izvlače topove na brdo Sveti Teodor, odnosno na Vrmac iznad Kotora. Gotje je to smatrao nemogućim; Host je pisao majci da mu je francuski general davao šest mjeseci za jedan top, a on je to uradio za šest dana. Pomagala mu je, kako kaže, tek šačica Crnogoraca. Sve baterije otvorile su vatru 25. decembra. Gotje je 4. januara zatražio prekid vatre, kapitulacija je potpisana 6. januara, a 9. januara general i 297 njegovih vojnika ukrcali su se na brodove. Ključeve grada Host je ostavio „glavnom civilnom magistratu“. Grad je 16. januara predat Centralnoj komisiji, a 17. januara u Kotor je ušao vladika. Do ljeta je cijela Boka bila u austrijskim rukama: u Herceg Novi su Austrijanci ušli krajem maja ili početkom juna (izvori se razilaze), u Kotor 11. juna, poslije kapitulacije potpisane dan ranije u Prčanju, a Bečki kongres je to potvrdio 1815. godine.

Saveznici s različitim ciljevima

Formalno su Britanija, Austrija i Crna Gora ratovale na istoj strani, protiv Napoleona. Ali u Boki je svaka imala svoj cilj. Britanija je htjela da istjera Francuze s Jadrana, Austrija — da vrati zaliv kojim je vladala 1797–1805, a Crna Gora — da konačno izađe na more.

Britanija i Austrija bile su saveznice u velikom ratu, i London je priznavao dogovore iz Rajhenbaha i Teplica, po kojima su Austriji vraćane Ilirske provincije, a s njima i Boka. Na terenu je sve izgledalo drugačije. Britanci su imali flotu, ali gotovo nijesu imali vojnika, a austrijska vojska se u zalivu tako i nije pojavila: cijeli oktobar predstavljao ju je samo opat Brunaci. Host je s ogorčenjem pisao da za sve vrijeme događaja u Boki nije vidio nijednog austrijskog vojnika. Zato su kopno Britancima obezbijedili Crnogorci i Bokelji. Britanski ambasador na bečkom dvoru lord Aberdin prenio je još 20. novembra 1813. admiralu Fremantlu želju austrijskog cara da se pomoć Crnogoraca koristi što manje. Host je kasnije uzvraćao da ih nikada nije „unajmljivao“: zatekao ih je pod zidinama tvrđava i bio je rad svakoj pomoći. Nikakva politička obećanja Crnoj Gori Britanija nije davala. Bokeljima je Host, doduše, u svom proglasu napisao da će postati „ono što je trebalo uvijek da budu — slobodan i nezavisan narod“. Ali to su bile riječi kapetana, a ne stav Londona, i već 25. novembra objavio je da se ne miješa u unutrašnje stvari kraja.

Najzaoštreniji su bili odnosi Crne Gore i Austrije: obje su ratovale protiv Francuske i obje su htjele istu Boku. Brunaci je imao izričit zadatak da spriječi vladiku da sam zauzme tvrđave i da na stranu Beča privuče Hrvate i katolike iz zaliva. U januaru 1814. general Milutinović došao je pred Herceg Novi sa 700 vojnika, ali su Crnogorci zatvorili kapije, a vladika je upozorio da je Boku zauzeo u ime ruskog cara i da neće moći da zadrži svoje ljude ako Austrijanci krenu dalje. Milutinović se 13. januara povukao prema Dubrovniku.

Dva mjeseca kasnije Milutinović je pokušao ponovo. Penzionisani austrijski major Dabović, koji je živio u Prčanju, i grof Visković iz Perasta obećali su mu da će ga kod Herceg Novog dočekati dvije hiljade Bokelja katolika. General je 16. marta došao pred grad sa šest četa graničara, ali nije našao nijednog od obećanih pristalica, već je, kako piše Đorđević, zatekao „sve visove načičkane Crnogorcima“. Odbranu Herceg Novog tih mjeseci predvodio je ruski oficir, pukovnik Nikitić, kojeg je vladika nazivao „načelnikom crnogorske i kotorske vojske u Kastel-Novom“. Nad tvrđavama se vijorila ruska zastava. Nikitić je uvjerio Milutinovića da ga je zvalo malo ljudi, a da bi se borba pretvorila u pokolj, i Austrijanci su se ponovo povukli. Vladika je pisao ruskom poslaniku u Beču da je upravo Nikitić „čvrstinom svoga duha i hladnokrvnošću“ otklonio nesreću, i tražio da Beč zabrani svojim generalima takve „nasilne pokušaje“ dok sile ne donesu odluku.

Sam Host je svoju odluku objasnio lordu Aberdinu u pismu od 10. januara 1814: da je u Kotor pustio Austrijance, uvrijedila bi se Rusija, a da je pustio vladiku — Austrija, pa su zato ključevi ostali kod civilnih vlasti. Aberdin je odgovorio 23. februara iz Šatijona da žali što se Host tako obilno oslanjao na Crnogorce, i podsjetio ga da britanska flota ne ratuje samo da bi istjerala Francuze, već i da bi te zemlje vratila austrijskom caru. Host je uzvratio da su Austrijanci sami krivi: ništa ih nije sprječavalo da dođu na vrijeme.

Sve je riješila diplomatija, a ne oružje. Austrijski ministar spoljnih poslova Meternih  zamolio je Petrograd da utiče na vladiku, a Crna Gora je zavisila od Rusije, između ostalog i novčano. Izaslanik Petra I kod ruskog cara ništa nije postigao, i u maju 1814. Aleksandar I je javio mitropolitu da saveznici zaliv daju Austriji. Ratovali su uglavnom Crnogorci i Bokelji uz podršku britanske flote, rezultat je dobila Austrija, a Rusija, vezana ugovorima potpisanim u  Rajhenbahu i Teplicu, stala je na stranu Austrije. Crna Gora je bila jedini učesnik koji nije imao glas za stolom velikih sila.