🎭 Pozorište
RIČARD DRUGI – Takmičarska predstava
📅 29. August · 21:00
ANATOMIJA PADA
Glumci
Autori i saradnici
Riječ reditelja: Boris Liješević
Buniti se ili čekati da tiranija samu sebe pojede? Kako sačuvati svoj pravedni cilj, a ne posegnuti za privlačnijim i moćnijim? Kako se boriti za isto, a ne postati isti kao i oni protiv kojih se boriš? Dokle ćutati i čekati da viša sila riješi krvave sporove?
Čitajući Ričarda Drugog, konačno prepoznajem Šekspira kao savremenika koji nam govori o našem vremenu i zbivanjima: o narodu koji uvijek isto kliče, mrzi, nada se, dočekuje novog vladara, a starog sa mržnjom ispraća i uvijek kasno shvata da nije reagovao kad je trebalo, već je pustio zlo da se ukorijeni.
Odlazeći vladar teško se rastaje od vlasti, a u katastrofi koju preživljava ponovo dobija humane obrise i postaje čovjek. U svojoj patnji zna i da nas zavede, pa mu praštamo kada se suočimo sa do tada skrivanim vlastoljubljem i bahatošću novog vladara. Vladar je uvijek vladar i nikad blizak ljudima. Interesi vlasti nikad nisu interesi naroda. Da bi se održavao na vlasti, vladar mora da se otuđi od naroda, da ga zaboravi, da relativizuje pojam istine i empatije.
Vladarska pozicija ga čini dalekim, neosjetljivim i nepravednim. A mi uvijek jednako bacamo prašinu na glavu odlazećeg vladara i kličemo „kao da sami prozori viču živeo novi kralj“, nadajući se da ćemo u sljedećem vladaru naći čovjeka. Ne razumijemo da je to nemoguće, da uloga vladara isključuje sve druge uloge u ljudskom biću i da moć prži sve druge kvalitete u čovjeku. Kruna je misleći subjekat koji svog nosioca koristi i navodi na ludosti, a onda ga odbaci kao krpu. Istorija čovječanstva je istorija borbe za moć.
Komad ne navija za jednog ili drugog, već nas suočava sa uzaludnošću navijanja i uzdanja u vladare i njihovu čovječnost. Jer je sve u njihovim životima i mandatima samo borba za održanjem na vlasti, za služenjem kruni.
Ričard drugi mi je privukao pažnju i zbog svoje neobične strukture i kompozicije, drugačije nego u drugim Šekspirovim komadima. Čitajući ga, imam osjećaj da je svoj panoramski pogled Šekspir sada usmjerio na lice glavnog junaka i njegov unutrašnji život, na način na koji on doživljava stvarnost, te da izbliza gledamo anatomiju njegovog pada.
Ako mu struktura i nije savršena poput onih u najboljim i najčešće izvođenim komadima, u Ričardu drugom vrijedno je njegovo poniranje u dubinu ljudske duše koja se mijenja usljed katastrofe gubljenja moći, vlasti i identiteta. Šekspir nam je prikazao sve oblike vladavine, sve matrice i pokazao nam kako se svaka od njih završava.
Glumci
- Milan Marić
- Vojin Ćetković
- Igor Samobor
- Aleksandar Đurica
- Aleksej Bjelogrlić
- Sanja Marković
- Anđelika Simić
- Danilo Milovanović
Autori i saradnici
- Produkcija: Jugoslovensko dramsko pozorište Beograd
- Režija: Boris Liješević
- Adaptacija: Fedor Šili, Boris Liješević
- Dramaturzi: Fedor Šili, Vesna Radovanović
- Scenograf: Igor Vasiljev
- Kostimograf: Marija Marković Milojev
- Kompozitor: LP Duo (Sonja Lončar i Andrija Pavlović)
- Scenski pokret: Deneš Debrei
- Scenski govor: Ljiljana Mrkić Popović
- Dizajner svetla: Dragan Arsenić
- Dizajner zvuka: Bogdan Braković
- Inspicijent: Olivera Milosavljević
- Sufler: Goran Mladenović
- Organizatori: Andrija Urošević, Viktor Vujić
- Asistent reditelja: Teodora Rakić
- Asistent scenografa: Nađa Vukorep
Riječ reditelja: Boris Liješević
Buniti se ili čekati da tiranija samu sebe pojede? Kako sačuvati svoj pravedni cilj, a ne posegnuti za privlačnijim i moćnijim? Kako se boriti za isto, a ne postati isti kao i oni protiv kojih se boriš? Dokle ćutati i čekati da viša sila riješi krvave sporove?
Čitajući Ričarda Drugog, konačno prepoznajem Šekspira kao savremenika koji nam govori o našem vremenu i zbivanjima: o narodu koji uvijek isto kliče, mrzi, nada se, dočekuje novog vladara, a starog sa mržnjom ispraća i uvijek kasno shvata da nije reagovao kad je trebalo, već je pustio zlo da se ukorijeni.
Odlazeći vladar teško se rastaje od vlasti, a u katastrofi koju preživljava ponovo dobija humane obrise i postaje čovjek. U svojoj patnji zna i da nas zavede, pa mu praštamo kada se suočimo sa do tada skrivanim vlastoljubljem i bahatošću novog vladara. Vladar je uvijek vladar i nikad blizak ljudima. Interesi vlasti nikad nisu interesi naroda. Da bi se održavao na vlasti, vladar mora da se otuđi od naroda, da ga zaboravi, da relativizuje pojam istine i empatije.
Vladarska pozicija ga čini dalekim, neosjetljivim i nepravednim. A mi uvijek jednako bacamo prašinu na glavu odlazećeg vladara i kličemo „kao da sami prozori viču živeo novi kralj“, nadajući se da ćemo u sljedećem vladaru naći čovjeka. Ne razumijemo da je to nemoguće, da uloga vladara isključuje sve druge uloge u ljudskom biću i da moć prži sve druge kvalitete u čovjeku. Kruna je misleći subjekat koji svog nosioca koristi i navodi na ludosti, a onda ga odbaci kao krpu. Istorija čovječanstva je istorija borbe za moć.
Komad ne navija za jednog ili drugog, već nas suočava sa uzaludnošću navijanja i uzdanja u vladare i njihovu čovječnost. Jer je sve u njihovim životima i mandatima samo borba za održanjem na vlasti, za služenjem kruni.
Ričard drugi mi je privukao pažnju i zbog svoje neobične strukture i kompozicije, drugačije nego u drugim Šekspirovim komadima. Čitajući ga, imam osjećaj da je svoj panoramski pogled Šekspir sada usmjerio na lice glavnog junaka i njegov unutrašnji život, na način na koji on doživljava stvarnost, te da izbliza gledamo anatomiju njegovog pada.
Ako mu struktura i nije savršena poput onih u najboljim i najčešće izvođenim komadima, u Ričardu drugom vrijedno je njegovo poniranje u dubinu ljudske duše koja se mijenja usljed katastrofe gubljenja moći, vlasti i identiteta. Šekspir nam je prikazao sve oblike vladavine, sve matrice i pokazao nam kako se svaka od njih završava.
Raspored
August 2026
29
sub
21:00